Bila je to, ako ne prva bitka, a ono bar uvertira u Jugoslovenski rat koji je baš tih dana otpočinjao čarkom na Plitvicama. Devetog marta, u malom, mogli smo da iskusimo taktiku režima Slobodana Miloševića kroz kombinovanu upotrebu milicije i vojske praćenu propagandom sa državne televizije.
9. marta 1991. godine na Trgu republike, kao kakvom polju, odigrao se okršaj prsa u prsa između opozicionih demonstranata i milicije, koji se proširio na centar grada poprimajući razmere bitke.
Tog dana opozicioni Srpski pokret obnove sazvao je demonstracije zbog skandaloznog komentara u Dnevniku u kome je Slavko Budihna SPO doveo u direktnu vezu sa hrvatskim predsednikom Franjom Tuđmanom. Zahtevane su ostavke direktora i urednika Televizije Beograd, Dušana Mitevića, Sergeja Šestakova, Predraga Vitasa, Ivana Kriveca i objavljivanje demantija Srpskog pokreta obnove na komentar Slavka Budihne.
Zahtevima su se pridružile i ostale opozicione stranke, kao i desetine hiljada građana revoltiranih uređivačkom politikom Televizije. Režim skup nije odobrio.
Velike snage milicije u opremi za razbijanje demonstracija tog prepodneva zatvorile su Trg republike kao mesto zakazanog protesta. Demonstranti su iz pravca Knez Mihajlove probili kordon i na juriš zaposeli i ispunili čitav trg. Milicija se u neredu povukla do Doma JNA (sada vojske). Bina je uz dozvolu tadašnje upravnice Vide Ognjenović improvizovana na balkonu Narodnog pozorišta. Sa njega će se okupljenima obratiti Leon Koen, Milan Komnenić, Borislav Mihajlović Mihiz iz čije rečenice, koja je glasila: „U poslednjih pedeset godina komunističke strahovlade kod nas je izniklo nakazno drvo neslobode. I sve dok se sa njega kostreše i ne otpadnu slugeranjstvo i laž, mi ćemo to drvo lomiti, lomiti i na kraju ga polomiti“, za izveštaj u Dnevniku te večeri samo izvučeno „lomiti, lomiti“ i gledaocima predstavljeno kao poziv na vandalizam.

Dok je Milan Paroški izgovarao kako se nada da će „rukovodstvo koje je došlo na vlast rečenicom ‘niko ne sme da vas bije’ razumeti argument 200 000 ljudi“ ispaljena je salva suzavca u visokom luku od Doma JNA, direktno u masu ispod njega, na Trgu.

Početnu konfuziju koju je izazvao iznenadni napad i velika količina suzavca koji je razvejavala jaka košava, uspeo je da prekine sam Vuk Drašković koji je sa bine praktično komandovao juriš. Dve „vojske“ su se sudarile i formirale front od ivice Narodnog pozorišta pa saobraćajnicom, kako kakvom rekom, ka Staklencu i Makedonskoj.
U žestokom okršaju demonstranti su ponovo uspeli da potisnu snage milicije koje su uz vodeni top koristile i borbena oklopna vozila. Potom je masa, bez nekog vođstva krenula u više pravaca. Ka Televiziji, odnosno ka tadašnjoj republičkoj Skupštini i dalje u Kneza Miloša gde je od strane milicije ubijen sedamnaestogodišnji Branivoje Brana Milinović. U Masarikovoj ulici, podno Beograđanke gine i milicioner Nedeljko Kosović, padom sa zida.

Miliciji koja je gubila kontrolu, uveče u pomoć pristiže Jugoslovenska narodna armija, čiji tenkovi zaposedaju centar Beograda. Vuk Drašković i potpredsednik njegove stranke Jovan Marjanović uhapšeni su. Dnevnik 2 te večeri je čista ratna propaganda, u kome uz pomenutu manipulaciju Mihizovim govorom, ekipa Televizije odlazi samo u dom poginulog milicionera i snima uplakanu porodicu. Snimci polomljenih izloga sugerišu na pljačkaški pohod demonstranata. Slobodan Milosević se obraća naciji rečima „Snagama haosa i bezumlja Srbija se mora suprotstaviti svim ustavnim sredstvima“.
Te prohladne večeri spustio se mrak nad okupirani grad na čijim se pustim ulicama presijavala sablasna svetlost sa čelika oklopnih vozila i šlemova. Žitelji zavučeni u svoje domove, okupljeni oko radija pokušavali su da saznaju šta se događa. Devedesete su stigle.
U noći 10. na 11. mart na Terazijama, nakon obračuna s policijom na Brankovom mostu, okupilo se na hiljade studenata, koji su uz zahtev za ostavkama čelnika Televizije Beograd, tražili i ostavku ministra policije Radmila Bogdanovića i oslobađanje uhapšenih. Skupština Srbije je ubrzo usvojila ostavke rukovodećih ličnosti RTV Beograd, a usvojena je i ostavka ministra unutrašnjih poslova Srbije Radmila Bogdanovića.
Bila je to prva, ako ne bitka, a ono bar uvertira Jugoslovenskog rata koji je baš tih dana otpočinjao čarkom na Plitvicama. Tog dana, u malom, mogli smo da iskusimo taktiku režima Slobodana Miloševića kroz kombinovanu upotrebu milicije i vojske praćenu propagandom sa državne televizije.